Kolumne Mira Šubašić Badnja noć

 bozic 2Snijeg je nečujno padao i Svetu noć činio još svetijom i tišom. Tek postavljena ulična rasvjeta pojačavala je čaroliju. Rojevi pahuljica slijetali su na krovove, dvorišta, staze, ogoljele grane voćnjaka i drvo reda, automobile i prve misare. Polazilo se na polnoćku pješice kao po nepisanom pravilu starih vremena. Niko je čuvao vrance i drvene saonice za odlazak u crkvu. Samo bi zima bez snijega spriječila radosnu vožnju, smijeh i zvonjavu praporaca.

Peti put je Anđa na Badnju večer krenula s Nikinom obitelji na polnoćku. Gledala bi bez zavisti u tri zdrava dječja lica i pitala se što to njezine sinove zaustavlja u tuđoj zemlji. Samo su o prvom Božiću poslije očeve smrti došli s tek rođenom djecom i obećali kako će svaki Božić i Uskrs provesti s njom. Nazvali bi je na blagdan, ispričali se daljinom i potrebom da se odmore od napornog rada i ostavili je u samoći, s mislima i sjećanjima na vrijeme sreće, dok je s mužem gradila kuću i podizala sinove. Stigla su neka nova vremena, u kojima se zaboravljaju roditelji, a novac stavlja ispred svega. Nije se Anđa žalila, molila se za sinove i unuke, ostavljala posnu Badnju večeru na stolu u nadi da će dragi gosti stići, pripremala pečenku i kolače, nadala se i čekala da će je makar i o sveta Tri kralja obradovati na vratima vrisak djeca. Dolazili su samo Nikini unuci i djeca iz ulice kojima bi izdijelila gotovo sve što bi pripremila. Nije ni večeras bila tužna, nije dopuštala srcu pobunu, tako mora biti, čovjek se miri s okolnostima i ne smije biti prezahtjevan i sebičan. Nek ih Bog čuva, pomislila je na svoju djecu i utopila se u mnoštvu koje je u zanosu zapjevalo: «Radujete se narodi.» Srce joj se punilo toplinom i davalo oprost svima koji su je u ovoj godini dodirnuli mržnjom, zlobom i pakosnim riječima. Nadala se kako je i samo nagrađena oproštenjem onih koje je povrijedila. Duša joj se oslobođena tereta penjala u visine i dodirivala nebesa. Zvijezde je mogla sagledati unutarnjim očima, koje su prodirale kroz snježno nebo do božanskog svjetla. «To je Bog, to je Božić, silazak svjetla do nas i naše uspinjanje do svjetlo,» razmišljala je po povratku, sjedeći zamotana u saonicama, dok su djeca vesela pocikivala potičući konje na galop. Nije se smjelo juriti, priječila je rijeka pješaka što se vraćala u svoja mala ušća, u svoje osvijetljena domove. «Dovest ću te do kuće,» došapnu Niko Anđi. Odbijala je svratiti do njih. Voljela je taj dio puta propješačiti, ali se nije opirala. Ni zašto ga ne bi uvrijedila. Bio joj je kao brat. Odjednom se trže. Saonice su stale. U kući su gorjela sva svjetla. Pred garažom su dva tamna automobila čekala pod naslagama novog snijega. «Došli su!» kriknu Anđa. Spretno kao djevojčica u zanosu siđe sa saonica, brzo se oprosti i pojuri u kuću. «Sretan Božić, djeco!» povikala je ozarena. Oba sina, snahe i četvoro unučadi digoše se i poletiše u zagrljaj. «Došli smo. Više te nećemo ostavljati samu na blagdane,» reče Matej. «Ali i ti ćeš morati mjesec dana provesti kod nas svake godine,» dodade Andrija. «Što se mora, mora se,» odvrati Anđa. «A sad idemo naći darove ispod bora,» predloži starija snaha. Anđa je shvatila da su otkrili njezine poklone. Činila je to na Badnju večer s osobitom ljubavlju misleći na unuke. Znala je da su uspjeli dar za nju staviti pod bor dok se u zanosu molila u crkvi. Dok su djeca odvezivala paketiće, Anđa drhtavom rukom odveza vrpcu sa sjajnog papira i zadivljena otkri dva svilena stolnjaka s božićnim motivima – jedan za obitelj i drugi za župnu crkvu, kao mali obiteljski prilog božićnom slavlju.

Mira Šubašić


Drustveni servisi

twitter

Sponzori stranice

olimpik

in7

mjesna-zajednica

Anketa

Kakva vam je nova stranica sela Bok?