Kolumne Mira Šubašić Suze momačke

212„Sine, nemoj da suza djevojačka padne na tvoju sreću“, govore očevi i majke kad momci ostavljaju svoje odabranice i krenu drugim putem. „Naći će drugog“, odvraćaju momci i žene se novom, uzbudljivom djevojkom koju su odjednom otkrili. Ne potopi ih more isplakanih suza onih što su iščekivale bračnu sreću s njima. Osvrnu se samo kad loše krene, kad se ispriječe kušnje i teškoće, osvrnu, zastanu, sjete se milih lica, uzdahnu i nastave. A što je sa ostavljenim momcima? Liju li suze u potaji, budući da ih od rođenja uče kako su jači spol koji ne kuka i ne plače, ili mirno nastave kroz život čekajući onu pravu, dostojnu ljubavi.

Evo jedne priče, zasnovane na stvarnom događaju i istinitim likovima. Život je najbogatije vrelo priča i pouka koje iz njih možemo izvući. Mašta to može samo pratiti. Matilda se već u osnovnoj školi izdvajala od ostalih djevojčica ozbiljnošću i učenjem. Samo su petice značile kako je njezin trud nagrađen. Igre i dječaci pripadali su ljenivicama, onima koje ne uče i ne umiju osmisliti dan. To se nastavilo i u srednjoj školi. Dok su druge djevojke imale momke, zaljubljivale se, ostavljale i puštale da ih ostave, ona je samo učila i čekala studij. Na drugoj godini fakulteta nešto se promijenilo. Vraćajući se za Božić kući, ostavljajući buku grada i stres studentskih vježbaonica, Matilda je osjetila prazninu u srcu, koju više nije mogla odagnati majčinim zagrljajem i radosnim povicima mlađeg brata i sestre. Zaokupljena božićnim pripremama i pomaganjem majci u kuhinji nekako je otjerala pomisao kako nikom izvan obitelji nije potrebna. Nije imala čak ni prijateljicu kojoj bi se mogla povjeriti i upoznati svijet drugih djevojaka. Po povratku u grad opteretila se učenjem pomislivši kako će jednog dana otvoriti srce onom pravom, jednom jedinom, s kojim će živjeti dok smrt ne rastavi. Nije da su je baš salijetali momci, njezina je ozbiljnost odbijala, nije bila od onih umiljatih, nasmijanih djevojaka što privlače k sebi kao što radosni cvjetovi dozivaju pčele. Ali dogodilo se. Jednog prohladnog proljetnog jutra sustigao ju je na putu do učionice student četvrte godine, mladić iz njezina rodnog mjesta i pozvao na kavu poslije predavanja. Tako je počela ljubavna priča između Matilde i Davora. Da nikad neće osjetiti bliskost i povezanost kakvu je primjećivala u odnosu svojih roditelja, mlada je djevojka brzo shvatila, dok je mladić zavolio iskreno i ubrzo počeo govoriti o braku, koji bi došao čim diplomira i pronađe posao. I dok je on maštao o obiteljskoj sreći, djevojka je uživala u izlascima, kavama i druženju. Njezina je ljubav jedva nadilazila prijateljske osjećaje. „Lijep je kao filmski glumac“, govorila je mati. „Da“, ravnodušno je odgovarala kći. „I što je važnije, dobar je kao kruh“, podupirala je mati vezu svoje mezimice. „Nedostaje uzbuđenje, sve je suviše predvidivo“, rekla bi nezaunteresirano Matilda. A to nepredvidivo, novo, veće od vala i potresa stiglo je s jeseni dok se Davor pripremao za diplomski ispit, a Matilda otišla na nogometnu utakmicu s dvjema prijateljicama, jer je brat jedne od njih igrao u prvoj ligi. Svijet tribina i navijanja, mladi sportaš u središtu pozornosti i navijačke ljubavi bio je nov za Matildu. Poslije utakmice Ana je upoznala prijateljice sa svojim bratom Goranom. „Idemo na kavu“, pozvao je nogometaš djevojke. S prvim trenutkom planula je vatra iz pogleda i pretvorila u plamen od kojeg nije bilo lijeka. Za mjesec dana Matilda je teško protisnula pred Davorom: „Goran je onaj pravi. Žao mi je što ti i ja nismo suđeni.“ Mladić se za trenutak zagledao u njezine oči i ne vidjevši nikakvu nadu, ustao i izašao iz restorana. Nije se imalo što spasavati. Za mjesec dana se Matilda udala za Gorana, a Davor se oženio sljedeće godine bez ljubavi, pristavši na brak u kojem će biti voljen, ali bez snage za uzvraćaj. Dvadeset dugih godina ostavljeni mladić u trenutcima osamljenosti lio bi krupne, gorke muške suze, poražen i slomljen u najdubljem kutku duše, katkad kleo i prizivao sjenu na Matildinu sreću, srameći se misli o osveti i patnji osobe koju nije mogao zaboraviti. Nisu se sretali, razdvojeni gradovima, poslom, djecom i obvezama. I baš te dvadesete jeseni ugledao ju je kroz izlog slastičarnice. Leđima okrenuta nije ga mogla primjetiti udubljena u razgovor s mladom djevojkom, vjerojatno kćerkom. Kolale su priče da se razvela, da je veilka ljubavna vatra izgorjela u vlastitu plamenu. Odjednom, kao u prilivu neke nobjašnjive sile, Davor se osjetio lagano, oslobođen sna i kletve, gorčine i poraza. Nije ušao, zaokrenuo je kući otkrivši u srcu riječi koje će prvi put izgovoriti pred svojom strpljivom suprugom..


 

Mira Šubašić


Drustveni servisi

twitter

Sponzori stranice

olimpik

in7

mjesna-zajednica

Anketa

Kakva vam je nova stranica sela Bok?