Kolumne Mira Šubašić Molitva za ozdravljenje

    molitva Pod upaljenim svjetlima župne crkve sredovječna žena je na koljenima molila.  

     „Svemogući Bože, vrati mojoj prvorođenoj kćeri životnu radost i dar majčinstva. Ti pomičeš brda, a kako ne bi ljudska srca izliječio i vratio iz tame na svjetlost.“

     „Ova je misa na nakanu jedne majke za ozdravljenje oboljele kćeri“, rekao je župnik.

     Iva se skupila i zadrhtala na svom uobičajenom mjestu u drugom redu na ženskoj strani.

     „Bože, sve je u Tvojim rukama“, prošaputala je.

     Pedeset teških dana zatreperi joj pred očima i izazva jedva čujan uzdah, utopljen u riječima molitve. „Bože, ne ostavljaj nas bez nade“, molila je bez glasa i jecaja, s unutarnjom vatrom osobe kojoj je samo vjera preostala. Posljednjeg dana rujna Ivina je kći Lucija rodila zdravu i lijepu djevojčicu i poslije tjedna ispunjena radošću prvog rođenja zapala u stanje bunila i bablje groznice, na ivici života i smrti. I kad se vrućica povukla i strašne sjene smrti nad mladim životom, mlada se majka vratila tjelesno, ali ne i psihički. Teško stanje potištenosti, izraslo na anemiji i iscrpljenosti usložavalo se i prijetilo slomom. Sklupčana u kutu sobe, nesposobna za vanjski svijet, Lucija je zurila u prazno, ukočena i prazna kao i hladan, bezizražajan pogled, lišen topline njezina bića, bez života i nade. Gutala je tablete za smirenje i san po preporuci šefa neuropsihijatrijske klinike, svekrova prijatelja iz gimnazije. Prestala je prilaziti novorođenčetu i brigu prepustila mužu i svekrvi, uvukla se u tamu šutnje i straha, u oklop krivnje i samooptuživanja.

     „Ne radujem se djetetu ni mužu, želim umrijeti. Žene koje ne znaju biti majke imaju pravo samo na smrt!, odjekivalo je u tjeskobi mlade žene, nedovoljno pripravljene za roditeljstvo. Igorovo razumijevanje, toplina i briga mladog oca i supruga, samo su pogoršavale stanje i dolijevale ulje na vatru bezizgledne bitke na za povratak sreće. A svaki svekrvin ulazak s poslužavnikom hrane i toplim napitkom pojačavao bi krivnju.

     „Ja ništa ne vrijedim“, ponavljala bi nesposobna za običan dnevni ritam obiteljskog života. Molitva za ozdravljenje Iva je s mlađom kćeri i sinom nastavljala kod kuće za večerom i produžavala u besanim noćima. Za vikend je s mužem otputovala u posjet bolesnici.

     „Nije li prevelika razlika između dviju obitelji uzrok bolest?“ zapitala se u mislima. Premještaj iz sela u grad u čuvenu odvjetničku obitelj mogao je osjetljivoj djevojci donijeti poteškoće u prilagodbi i sad šćućurena u mraku sobe, sleđene duše i srca ne umije izaći na svjetlost dana.

     „Kćeri, molimo za tebe svi“, prošaputala je suznih očiju mati grleći ukočenu kćer. „Drži se!“ jedva je izgovorio otac potresen promjenama na bistroj i živahnoj mezimici. Kao da se oprostila od života, umorna od samooptužbi i strahova, nije izrekla ni jednu riječ. Čekala je samo da se posjet završi kako bi utonula u mrak sobe i mrklinu svojih misli u koje zraka sunca nije uspijevala prodrijeti.

     „To je postporođajna depresija, treba joj neko vrijeme za oporavak“, s razumijevanjem je za objedom rekao Lucijin svekar. „Činimo sve što možemo“, dodala je svekrva. „Proći će ovo stanje“, uvjeravao je zet. I doista, Lucija se vraćala postupno, kao što se oporavlja teško ranjena osoba. Pod utjecajem lijekova i dobre atmosfere u kući pokrenula se i napustila zamračenu sobu. Uzela je u naručje djevojčicu bez radosti, ali i bez straha i krivnje. Ljubav se prolila kasnije, kroz sumrak hladne mećave dok je snijeg zatrpavao staze i prekrivao krovove. Mladu je majku preplavio osjećaj nježnosti za biće kojem je darovala život. Zahvaćena bujicom neobjašnjive sreće prišla je telefonu. „Majko, ozdravila sam!“ bile su jedine riječi. Prekinuta u molitvi, Iva je promucala: „Hvala Bogu!“ Prekrižila se opet i nastavila usrdno moliti na koljenima, u suzama radosnicama koje nije ni pokušavala zaustaviti.

Mira Šubašić 

Drustveni servisi

twitter

Sponzori stranice

olimpik

in7

mjesna-zajednica

Anketa

Kakva vam je nova stranica sela Bok?