Kolumne Mira Šubašić Četvrta dob

mudrost starost stariji ljudiKroz otvoren prozor vrelog ljetnog dana do bolesnice je dopro kikot dviju ženaa u vrtu, koje su pod krošnjom stare jabuke ispijale popodnevnu kavu.

Razgovor se nije razabirao, podsjećao je na šum lišća pod naletom vjetra, samo bi smijeh prasnuo poput razbijene čaše i rasuo zrakom.

Koliko je užitak snahe i susjede trajao, Marta nije umjela procijeniti, u njezinoj svijesti vrijeme je odavno nestalno i nepredvidivo, vraćalo u prošlost i dovodilo najranija sjećanja i događaje, izjednačujući s doživljajima praunučadi daleko doba i sadašnjost.

Odjednom je razbuđena starica jasno razabrala. Pod samim prozorom, odakle se odvaja stazica za ulicu, susjeda je upitala: „Koja joj je godina?“ „Devedeset sedma!“ odgovorila je snaha vedro. „Metuzalemska dob. To nije treća, nego četvrta dob. Dokle će te opterećivati?“ podsmješljivo će prijateljica. „Dragi Bog zna“, rekla je snaha pomirljivo. Koraci su se udaljili, gošća je završila s dozom svoje svakodnevne zlobe i uplitanja u tuđe živote otišla posvršavati dnevne poslove.

     Ana je unijela u svekrvinu sobu rashlađeni sok i kavu razblaženu mlijekom na starom poslužavniku koji joj je darovala kao zaručnica u prvom dolasku muževoj obitelji. Marta je čuvala sve sitnice i darove mlađe snahe, iskreno je voleći i pazeći kao kćer, upućivala u kućne poslove i odnose, presađivala na plodno tlo svoje znanje i mudrost. Mlađa je žena uzvraćala obilatom ljubavlju i brigom za ukućane, dom, vrt i njive. Činilo se kako iz njezine ruke sve stostruko rađa, plodi se, umnaža i miriše.

     „Kad će oni doć?“ upitala je starica oslonjena na dva jastuka da bi uzela gutljaj kave. „Za koji dan majko“, utješno je po tko zna koji put odgovorila Ana.

     Tri godine je kako starija snaha i sin izbjegavaju doći kući tražeći izlike u teškom životu švicarske satnice koja ne dopušta predah. Točno toliko, tri duge godine Marta je vezana za postelju, ovisna o Ani i Josipu, koji je hrane i izvode u lagane šetnje po vrtu. A snahine nježne ruke, tu su da spretno operu i presvuku, pomiluju i umire. Starost  je kao djetinjstvo, slaba i oslonjena na druge, na zrele i snažne osobe koje danonoćno skrbe o jelu i postelji, o bolesti i snu. I prepuna je sjećanja, mašte, slika što se kao na filmskoj vrpci smjenjuju, dozivlju i slažu u zaokruženu cjelinu proživljenog vijeka, ljudskog vremena poredanog u slagalicu rađanja, sazrijevanja i umiranja.

     „Baš smo kao cvijeće, mirišemo i uvenemo brzo“, pomisli katkad bolesnica bez gorčine i zavisti što drugi ostaju, a ona je odavno spremna za odlazak.

     Na samom pragu stote pita se kad prohujaše dani i godine, koliko je Božića i snjegova ispratila, koliko proljeća i Uskrsa, koliko ljetnih sumraka, kad odrastoše djeca i unuci, kako brzo stigoše praunuci.

     „Ti si prabaka jer si prastara“, objasnio joj je najmlađi dječak protok vremena. Samo se nasmiješila i utonula u svoje sanjarije, u svoju mladost kad se brujalo o njoj kao o djevojci na glasu i stasom i poštenjem. Zaustavilo se mnogo momačko oko na njezinu rumenu licu i zagledalo u kao more plav pogled uzdahnule mnoge momačke grudi za naočitom, vitkom djevojkom u kolu, ali je ona odabrala skromnog i odanog. Nije se pokajala nijednog trena,, život je prošao u podizanju djece, između kuće i njiva, u radu i blagdanskim predasima.

     I sad je tu bespomoćna, ali je spokojna s ispunjenom zadaćom. Samo još čeka Mladena i snahu da se oprosti i pođe za Petrom. On je sve češće doziva, nedostaje mu, kao i on njoj, krenut će, imat će beskonačno vrijeme na nebu.

     Telefon se oglasio. Ana je podigla slušalicu. „Krenuli smo“, javio je Mladen. „Majko, dolaze“, zagrlila je mlađa snaha svekrvu. „Hvala Bogu i svetom Anti“, prošaputala je starica. Nije ni upitala tko je krenuo na put. Po Aninom glasu i uzbuđenosti svog srce znala je.

Mira Šubašić

Drustveni servisi

twitter

Sponzori stranice

olimpik

in7

mjesna-zajednica

Anketa

Kakva vam je nova stranica sela Bok?