Kolumne Mira Šubašić Prijateljstvo

prijateljstvoPrijateljstvo je blagoslov i dar koji moraš njegovati da se ne uruši i raspadne kao neuspjela građevina, podignuta bez stvaralačkog poleta i duše. U prvoj oluji nestaju mjeseci i godine rada, u prvim teškim kušnjama kao kule od karata padaju neiskreni odnosi u ljubavi i prijateljstvu. Iznimke potvrđuju pravilo. Deset godina sam strpljivo podnosila dvostruko lice svoje prijateljice kao što je to uspijevalo i njezinom mužu, samo što sam ja znala svaku potankost njezina licemjerja, a on je tek nejasno naslućivao tješeći se mojim izmišljenim objašnjenjima. Kao da sam za nj bila mjerilo vjernosti i istine, prihvaćao je sve moje riječi kao putokaz kroz krhku bračnu stvarnost i dočekao dan iskrena ženina obraćenja.

     Zovem se Helena i imam četrdeset godina, kažu polovica života, a ja mislim da rijetki dožive osamdesetu,  no to je neka druga tema. Kad se pogledam u zrcalo, vidim običnu, zadovoljnu ženu. I doista sve je u mojoj obitelji uobičajeno, sretno i skladno na jednostavan način. Troje djece, muž i ja pripadamo sretnom krugu „prosječnih“ osoba, ni lijepih ni ružnih, ne osobito nadarenih, ali spokojnih u obiteljskoj svakodnevnici.

     Moja prijateljica Laura i Juraj pripadaju odabranoj vrsti lijepih i nadarenih, kojima baš i ne uspijeva otprve pronaći ravnotežu u braku i životu. Obje smo udajom iste godine došle u susjedstvo i poslije godinu dana smjele svoj odnos nazvati prijateljstvom. Povjerila mi je izravno, bez okolišanja tajnu koju žene skrivaju kao zmija noge, tajnu bračnog preljuba. Dva mjeseca nakon vjenčanja Laura je naoko mirne savjesti nastavila nekadašnju vez s oženjenim muškarcem. „Sad smo jednaki, bit ću povremeno s njim“, rekla je ravnodušno. „A Juraj? Što ćeš ako sazna?“ upitala sam. „Neće saznati, muškarce je lako zavarati“, odvratila je bez krivnje. I nije saznao. Deset godina bila sam psiholog i utjeha, slušatelj i ispovjednik, rame za plakanje,  prijateljica i sestra, iako se nikad nije ni žalila niti plakala.

Lijepima je sve dopušteno, pomišljala sam katkad, i Bog ih strpljivo čeka, lijepe žene su u milosti, razmažene i spremne zgrabiti sve od života, zavesti i sluditi one koje im se dopadnu. Tako je i s muškarcima, dodala bih u mislima, mogu što hoće, vode se na šarm i simpatičnost, na izgled i laži, zavode i povlače se kad im dojadi. Ni slutila nisam da i ispod lijepe kože kola muka i patnja, da se grižnja savjesti dočepa i najljepšeg lica i očiju. Opterećena poslom tajnice Laura je lako prikrivala odlaske i dolaske iz motela, odbacujući pravila vanjskog svijeta u svojoj kući. Tu je bila sretna i uspješna kućanica, majka i supruga. Zato su rijetki sumnjali. Samo bi Juraj katkad dobacivao u šali nešto o ženama, a ja bih hvalila prijateljicu i davala potporu njegovom muškom samopouzdanju. „Žena je među ženama“, uvjeravala sam i njega i sebe. I doista sam je voljela i razumijevala u slabosti, kao i jakosti. Bila sam uz nju, valjda je trebala nekoga tko zna i ne osuđuje je u preljubu.

     Razdvajale bi smo se u vrijeme korizme. Božićno iščekivanje smo dijelile, ali se u uskrsnom primicanju moja prijateljica udaljavala. Nismo se nalazile ni na kavama, a veliku ispovijed bi redovito izbjegla. Susretala bih Jurja, ona se branila poslom, djeca su se u školskom uzrastu uključila u posebnu satnicu, pa bih samo kratko zastala sa susjedom poslije mise.

     Na drugi dan Uskrsa naizmjence smo se obilazile u predvečerje i Laura bi zablistala u novoj odjeći, sa novom šminkom i preporođenim licem. Kao da je zatvarala teško poglavlje i započinjala novi život. Sve je u njoj treperilo i odašiljalo zov i miris pustolovine i čežnje za nedohvaćenim. Činilo se da je njezin put ako ne ispravan, a ono bar lijep i primamljiv.

     Ali jedanaeste korizmene uoči Pepelnice Laura mi je poslije kave na odlasku polušapatom najavila: „Sutra ću na misu.“ „Posut ćeš se pepelom,“ uzvratila sam začuđena. „Da, želim živjeti kao ti, mirno i bez grižnje savjesti,“ rekla je pomirena sa sobom na nov način.

„Zar si patila?“ upitala sam. „Da, u korizmi sam bježala od svijeta, tebe i Boga, ali uzalud, nisam našla odgovore u životu koji vodim,“ rekla je bez gorčine.

     Sutradan me poslije obreda pepeljanja zagrlila i obećala: „Bit ću nova, jednostavna i odana kao ti, vrijeme nevjere je iza mene.“ Nasmiješila sam se i pokazala kako na prijateljstvo može računati ako je zahvate trenutci krize.

Mira Šubašić  

Drustveni servisi

twitter

Sponzori stranice

olimpik

in7

mjesna-zajednica

Anketa

Kakva vam je nova stranica sela Bok?