Rodni listIzreka nas uči kako je u ratu i ljubavi sve dopušteno. Pobjednici slavodobitno prilaze trijumfalnim kapijama, a poraženi dugo osjećaju gorak okus neuspjeha. Neki ne prebole nikad. Ljubavna bojišta poprišta su malih lukavstava, prijevara i dovitljivosti kojim se stiže do cilja. Samo prave ljubavi ne poznaju stranputice. One se rađaju i rastu vođene božanskom silom, obilježene zajedništvom u dobru i zlu, na zemlji i nebu.

     Dona je iščekivala zaručnika. Samo je rodni list voljenog mladića nedostajao da se sklopi civilni brak u matičnom uredu, a zatim crkveni u župnoj crkvi velikog bačkog sela, u koje su obje obitelji doselile iz Hercegovine po završetku velikog i strašnog rata. Petnaest dana je proletjelo u slatkoj čežnji i maštanju o prvim danima bračnog života, ali kad se rastanak oduljio i zagazio u četvrti tjedan, u srce mlade djevojke uvukao se nemir. Pri susretu s budućom zaovom osjetila je kako iz obitelji voljenog mladića puše neki nov, hladan vjetar.

     „Ta doć će“, s visine i hladno presjekla je sestra pitanje o bratu. Bilo je dovoljno za tjeskobu i strah uznemirene zaručnice. Da se nešto užasno dogodilo , nepogrešivo je osjetilo Donino srce, vođeno brigom i iskrenom ljubavi.

     Ilija se vratio na kraju petog tjedna s rodnim listom i zaručnicom isprošenom u rodnom selu. Dodir sa zavičajem, nove sjajne djevojačke oči okrenule su i izbrisale obećanje dato Doni, kao zahvaćen vihorom stresao je sa sebe sve lišće bivše ljubavi i pustio izdanke novog života.

     Dona je isplakala u noći, kad joj je nesuđeni svekar donio vijest o sinovljevoj izdaji, sve suze koje ostavljeno djevojačko srce može isplakati. Probudila se stišana, prividno spokojna kao da je jednim potezom izbrisala nevjernog i nepouzdanog momka i novim se korakom okrenula životu. Postala je hladnija i odmjerenija, suzdržana i bez žara za novu vezu. Poslije dvije godine ušla je u brak bez ljubavi nagovorena od rodbine. Njezin je jedini razlog bio razrješenje samoće, koja bi je obuhvatila osobito u preranim buđenjima gušeći teškim slikama u kojima zagrljeni čovjek i žena odlaze vlakom u daljinu, svijetlu, plavu i prozračnu, a ona ostaje sama, zgažena i odbačena kao krpa. Nepouzdanost ljudske prirode i karaktera, stalna mogućnost da ti najbliža bića nanesu najtežu bol, mučili su mladu majku nad kolijevkom prvog djeteta, sina toliko nalik njoj da se nepovjerljivo otvarala i za njegov odgoj i budućnost. A kad je na svijet došla plavooka i plavokosa djevojčica, strahovi su se umnažali, rasli i prijetili. Ali su oba djeteta uspjela odrasti skladno i naći svoje ljubavi bez bola, jednostavno, bez drame, skromno i spokojno svili su svoja obiteljska gnijezda. Bilo je pravo čudo da se majčina hladnoća nije razlila po njima, grijala ih je očeva topla vatra kojom je obuhvaćao i suprugu noseći i dio njezinog križa, biljeg velikog ljubavnog brodoloma. Bez prigovora i ljubomore na čovjeka koji se kao sjena provlačio svakim njihovim danom, Marijan je izdržao sve studene i nevesele trenutke zajedničkog života bez obostrane ljubavi, naviknut na ženinu škrtost u nježnostima i riječima, dajući od sebe dvostruko, da se ne ugasi obiteljska sreća.

     Poslije trideset zajedničkih godina, u vrelini ljetnog dana u kojem je rođen prvi unuk, muško dijete od muškog djeteta, nasljednik ognjišta i loze, Marijan se prvi put napio i opustio, a Dona je na velikoj lomači sasušene trave spalila svoj rodni list i Ilijinu fotografiju, sačuvane kao podsjetnik na neuspjelu ljubav i neostvareno vjenčanje.

     S nekom novom snagom u sebi, oslobođena gorčine prošlosti prošaputala je: „Marijan je moj čovjek, muškarac koji me nije izdao.“ Nasmiješena, raširenih ruku krenula je u susret svojoj sreći. Ljetni smiraj ugasio je dugogodišnju bol i otvorio nove, radosnije dane.

Mira Šubašić

Drustveni servisi

twitter

Sponzori stranice

olimpik

in7

mjesna-zajednica

Anketa

Kakva vam je nova stranica sela Bok?