Kroz otvoren prozor vrelog ljetnog dana do bolesnice je dopro kikot dviju ženaa u vrtu, koje su pod krošnjom stare jabuke ispijale popodnevnu kavu.
Razgovor se nije razabirao, podsjećao je na šum lišća pod naletom vjetra, samo bi smijeh prasnuo poput razbijene čaše i rasuo zrakom.
Koliko je užitak snahe i susjede trajao, Marta nije umjela procijeniti, u njezinoj svijesti vrijeme je odavno nestalno i nepredvidivo, vraćalo u prošlost i dovodilo najranija sjećanja i događaje, izjednačujući s doživljajima praunučadi daleko doba i sadašnjost. Više...